O SLATINI
Povijesni prikaz razvoja Slatine i okolice
Ime grada napisano je u inačici Zalathnuk
Slatina i slatinski kraj naseljavani su od najstarijih vremena što potvrđuju i arheološka nalazišta u slatinskoj okolici (Zvonimirovo, Nova Bukovica, Voćin, čađavica, Macute, Sladojevci, Slatina). Kontinuitet naseljavanja potvrđuje poznata rimska karta iz 3. st. n.e., na kojoj se u vrijeme rimskog vladanja Panonije na slatinskom području spominje naselje Marinianis.
U pisanom se dokumentu grad Slatina spominje po prvi put u ispravi zagrebačkog biskupa Mihovila izdanoj 1. rujna 1297. godine u Požegi. Ime grada napisano je u inačici Zalathnuk. Slatina je u to vrijeme bila dobro Zagrebačke biskupije u sastavu Arhiđakonata Vaška. U 14. je stoljeću u Slatini bila župna crkva Svih Svetih, smještena negdje oko današnjeg parka. Crkva je imala pokrajne oltare posvećene sv. Juraju, Blaženoj Djevici Mariji, sv. Katarini, kapele posvećene Blaženoj Djevici Mariji i Jeleni i jedan oltar posvećen nekoj bratovštini. Po uvođenju županijskog uređenja Slatina je pripala Križevačkoj županiji.
U vrijeme feudalizma Slatina je bila biskupijsko trgovište koje je imalo župnu crkvu i drvenu utvrdu - castellum smještenu na uzvišenju uz riječicu Javoricu (nedaleko od današnjeg ulaza u Slatinu- mosta) i koje se razvijalo u maleni srednjevjekovni gradić s podgrađem. Od plemića koji su potjecali ili živjeli u Slatini poznati su vlastelini Slatinski – de Zalatnoky , Georgius Hoberdancz de Zalathnuk, kao i vlastelinski župan Jane de Chanyk, koji je pred kraj 15. stoljeća jedno vrijeme bio čelni čovjek Slatine. Iz toga vremena potječe i prvi gradski grb, s motivom zvijezde Danice i ležećeg nasmijanoga polumjeseca, koji je i danas službeni grb grada Slatine. Poznato je da je već u to vrijeme jedan slatinski đak bio student na sveučilištu u Beču. Pred nadolazećom najezdom Osmanlija Slatina je dodatno pojačala osiguranje i obranu. U borbama s Osmanlijama u Bosni svojom se hrabrošću isticao Ivan Hoberdanc iz Slatine, te ga je kralj Ferdinand 1529. godine bio postavio za krajiškog kapetana i vrhovnog zapovjednika obrane Slavonije. U naletu osmanske vojske, paljenju, rušenju i pljački brojno je domorodačko stanovništvo većim dijelom otišlo sa svojih ognjišta.
Pod takvim je okolnostima i utvrđeni grad Slatina pao pod osmansku vlast 1544. godine. Jedan manji dio domaćega stanovništva je prihvatio islam i ostao živjeti unutar utvrde, a neznatan broj pridružio se katoličkom stanovništvu koje je nastavilo živjeti u teškim uvjetima u močvarnim predjelima uz Dravu. Nakon okupacije Slatina je pripala Požeškom sandžaku, a u Slatini je stolovao aga, bile su dvije džamije – jedna velika vjerojatno stara župna crkva pretvorena u džamiju i manja, Balijeva podignuta kao zadužbina. Od vjerskih su službenika bili dva imama i hatib, mujezin i kajim. Kako je Slatina bila pogranično područje pojačana je obrana Slatine. Utvrda je bila opasana jarkom i utvrđena drvenim palisadama, a u njoj je bilo stalno smješteno oko 200 vojnika od kojih je veći broj bio konjanika. U graničnom području mir je bio kratkotrajan - tu je haračila turska vojska i uzvraćale su napadima hrvatske čete. Slatinski je kraj oslobođen od turskoga vladanja pred kraj 17. stoljeća. U tim je borbama porušen i stari slatinski grad. Posljednje su borbe s Turcima vođene 1684. godine na području kod šume Turbina, između Slatine i Medinaca, kad se uslijed nadmoćne hrvatske vojske turska posada predala.. Nakon odlaska Turaka Slatina je bila porušena, a ostao je samo toranj stare crkve Svih Svetih. Uspostavljena je vojna uprava na cijelom području.
Po uspostavi civilnih organa vlasti Slatina je pripala Virovitičkoj županiji i imala je samo oko 50 kućanstava. Narod se bavio tradicijskim uzgojem stoke i obradom zemlje, a u okolnim je selima bila razvijena domaća radinost. Od 1750. godine vlasnik Slatine postao je Marko Aleksandar barun Pejačević. Povijesno gledajući, Slatina svoj prepoznatljivi razvoj u velikoj mjeri zahvaljuje ovoj imućnoj našičkoj plemićkoj obitelji. Danas su još dijelom sačuvani objekti u samom središtu grada koje su Pejačevići podigli kao stambene zgrade, ali i kao neophodne gospodarske objekte, te oko njih zasadili park s egzotičnim stablima, među kojima se i danas ističe mamutovac - sekvoja, kao jedan od simbola Slatine. Na molbu grofa Pejačevića kralj Franjo III proglasio je Slatinu 1808. godine trgovištem, što je doprinijelo povećanju prihoda i daljnjem razvoju mjesta. Slatina je tada prvi put dobila pravo održavanja sajmova na Petrovo, Pavlovo i Nikolinje, po starom kalendaru. Isto pravo kralj je obnovio 1822. godine. Pejačevići su 1822. godine u Sladojevcima potaknuli i gradnju prve škole na slatinskom području, koju su pohađali i učenici iz Slatine. Za vrijeme gotovo stogodišnjeg gospodarenja ovim krajem (1750.-1841.) Pejačevići će ostati zabilježeni kao obitelj koja je učinila značajne pozitivne pomake u životu i napretku cijeloga slatinskog kraja.
Njemački knezovi Schaumburg –Lippe kupili su 1841. godine slatinsko imanje od Pejačevića. Svojim su dolaskom dodatno ubrzali gospodarski razvoj grada i okolice. U središtu Slatine sagradili su veliki vinski podrum i pecaru alkohola i zasadili su nove nasade vinove loze u okolici. U pecari je, kao sjećanje na prvu slatinsku crkvu, postavljen maleni oltar posvećen sv. Ani i Joakimu. Schaumburg-Lippe je poticao naseljavanje Mađara, Nijemaca i Slovaka u Slavoniju, koji su donijeli u slatinski kraj kulturne običaje europskih gradova. U Slatini su otvarali obrtničke radionice, a pojedini su doselili s ciljem unapređivanja rada prvih industrijskih pogona (pilana je otvorena 1885.), paromlin (1863.), ciglana oko (1890.) ispod današnje željezničke stanice, tvornica pjenušca i sl.), koji su otvoreni u Slatini kao blagi odraz industrijske revolucije toga vremena u Europi. U velikom je podrumu sve do 1912. godine radila tvornica pjenušavog vina - šampanjca. Za svoje vino i pjenušac dobio je Schaumburg-Lippe priznanje na gospodarskim izložbama u Zagrebu i Budimpešti. Pjenušac je proizvodio od vina sorte Kadarka.
U drugoj polovici 19. stoljeća sagrađene su i prve tvrde cestovne prometnice, a 1885. godine puštena je u promet i prva željeznička pruga – vicinalna pruga od Suhopolja do Slatine, kao ogranak pruge Barč - Pakrac te 1895. pruga Našice – Slatina - Noskovci, gdje je pripojena Slavonsko podravskoj željeznici. Od Noskovaca do dravske obale otvorena je 1901. godine. Novodoseljeni su stanovnici sagradili i nove vjerske objekte, (1858. godine osnovana je Slatinska židovska općina, a sinagoga je sazidana 1884. godine. 1897. godine sagrađena je evangelička crkva u Slatini). Uz većinsko (70%) rimokatoličko stanovništvo i znatan broj pravoslavnih vjernika Slatina je pred kraj 19. stoljeća postala višereligijska sredina. Godine 1870. u Slatini je otvoren ured kotarske oblasti, ali pravi statusni napredak grada obilježava godina 1886. kada je Slatina postala sjedište novoosnovanog Kotara Slatina s tri upravne općine: Slatina, Gornji Miholjac i Voćin. Slatinskom su kotaru 1894. godine dodane još tri nove upravne općine:Nova Bukovica, Drenovac i Sopje.
Kotarska uprava imala je sjedište u reprezentativnoj zgradi u samom središtu Slatine, koju i danas Slatinčani zovu «Stari kotar», a ponekad, s razlogom, i «Stara škola». U toj je zgradi bila i gradska uprava, pučka škola, prva knjižnica, gruntovnica, općinski sud i sl. Godine 1899. nadozidan je prvi kat istog zdanja za potrebe proširenja prostora za pučku školu. U zgradi je od 1917. godine radila i Viša pučka škola, od 1922.god. Šegrtska škola, od 1924. godine Građanska škola, a nakon drugoga svjetskoga rata bile su tu smještene udruge te osnovna škola sve do 1981. godine.
Grad je krajem 19. stoljeća imao već mnoge gradske atribute:Slatinsku štedionicu (1873.), Narodnu čitaonicu (1896.), Obrtničku zadrugu (1882.) kao prvu profesionalnu udrugu u Slatini, te ostale građanske udruge – Dobrovoljno vatrogasno društvo (1874.), Učiteljsko društvo Kotara slatinskog (1896.), Hrvatsko pjevačko društvo «Zrinski» (1900.), Hrvatski sokol (1907.) Nogometni športski klub «Orao», poštanski ured (oko 1856.), zdravstvene ustanove – ljekarnu «K sv. ćirilu i Metodu» (1874.) Zdravstvena općina Slatina, tj. «Občinska pošastna bolnica Slatina s šest postelja» (1894.), veterinarski kotar (1893.), Hotel Böhm, Hotel Šandl, Hotel Slatina, tiskaru Bauer (oko 1885.) i dr.
Današnja Slatina izrasla je iz malenog gradića čiji su smjer razvoja postavile plemićke obitelji koje su kroz povijest bile vlasnici slatinskih imanja. Posljednja među njima bila je obitelja grof Ivana Draškovića Trakošćanskog koji su slatinsko imanje 1914. godine kupili od kneza Schaumburg-Lippe. Slatina je u to vrijeme bila središte kotara, u kojem se stalno povečavao broj stanovnika (od 1880. do 1914. broj stanovnika povećan je za 50,42% ili 12000 stanovnika) i koji je postao poznat po dobrim konjima, velikim vinogradima, šumskim površinama punim divljači, domaćem pjenušcu, lovačkim psima i velikom sajmu. Grad je u to vrijeme bio prometno, upravno, gospodarsko i kulturno središte ovoga dijela Hrvatske. Draškovići su bili veliki izvoznici drva, poljoprivrednih proizvoda i stoke. Bili su vlasnici velikih površina zemlje na slatinskom području sve do vremena Drugoga svjetskoga rata, tj. sve do agrarne reforme.
«Draškovićev dvorac» ili «Vila Margold», sagrađen je kao prvi slatinski mlin na valjke. U njemu je od sredine 19. stoljeća svoj prvi molitveni dom u Slatini imala slatinska židovska zajednica. U ovome su objektu stanovali vlastelinski službenici početkom 20. stoljeća. Nakon toga objekat je imao različite namjene. Tu je bio dječji dom poslije Drugog svjetskoga rata, jedno vrijeme Srednja škola, kao i stanovi za njihove profesore. Nakon obnove krajem osamdesetih godina svoj su prostor sve do 1991. godine tu imali Zavičajni muzej Slatina, Gradsko kazalište «Franjo Sertić Bijeli», Slatinski šahovski klub, a na prvome je katu bila svečana gradska dvorana za vjenčanja.
Grad Slatina se razvijao na sjecištu važnih prometnica, koje su povezivale europske krajeve sa sjevera i juga i hrvatske istočne i zapadne krajeve. Kroz svoju je dugu pisanu povijest grad nosio svoje staro ime Slatina pisano u više inačica (Saladnah, Slatinaj, Zalathnuk i sl.), a godine 1921. dobio je naziv Podravska Slatina. Grad i njegovi stanovnici su s tim imenom prolazili kroz mnogobrojne borbe i svjedočili su raznim teškim i ljudskim i ratnim borbama i sudbinama kroz Drugi svjetski rat, vrijeme Hrvatskog proljeća, Domovinski rat. Kada je 1991. godine Hrvatska postala samostalna država Slatini je 1992. godine vraćeno njezino staro povijesno ime, a grad je za svoga zaštitnika odabrao sv. Josipa, glavnog patrona svoje župne crkve, čiji dan - 19. ožujka građani Slatine raznolikim programima obilježavaju od tada svake godine.