Potaknut nedavnim izvrsnim uspjehom slatinskog Hrvačkog kluba čija je brončana četvorka u bugarskoj Sofiji ostvarila još jedan rezultat koji će ostati duboko urezan u povijest slatinskog sporta, gradonačelnik Grada Slatine Denis Ostrošić ugostio je Veroniku Vilk koja se na Europskom prvenstvu okitila brončanom medaljom, te njezinu kolegicu iz kluba i Hrvatske reprezentacije Tiju Hršak, kao i trenere ovih sjajnih mladih sportašica Borivoja Kocića i Marija Petraka.

Na sastanku kojemu su prisustvovali i slatinski dogradonačelnik Ilija Nikolić i pročelnik Stručne službe Krunoslav Šarabok razgovaralo se o Europskom prvenstvu u hrvanju na koje je već sam plasman Veronike i Tije koje su nastupile u velikoj konkurenciji U-15, bio ogroman uspjeh, osobito kada se uzme podatak da su njih dvije u dresu reprezentacije Hrvatske bile jedine predstavnice s područja bivše države.

Sam odlazak na ovakvo natjecanje bez financijske potpore Grada Slatine bio bi nemoguć, stoga se na samom početku gradonačelniku Ostrošiću na podršci zahvalio trener Mario Petrak te prezentirao tijek prvenstva i atmosferu koja je za naše djevojke do samoga kraja bila uzavrela, napeta i neizvjesna jer hrvanje je sport u kojemu samo jedan jedini trenutak može odlučiti o sasvim drugačijem rezultatu. To se dogodilo i našoj Veroniki jer je bila jako tanka granica između njene bronce i pobjedničkog zlata.

– Kada se dogodila bronca nitko od nas u dvorani nije bio sretniji, a Veronika još ni sada nije svjesna kolika je vrijednost ove medalje, što će svakako uvidjeti jer ovo je velika odskočna daska za njezinu daljnju sportsku karijeru, – istaknuo je trener Borivoje Kocić, te naglasio kako su djevojke strašno dobre, borbene i disciplinirane te je pred njima cijeli svijet ako tako nastave.

– Hrvanje je rudarski posao, i to ne samo za hrvače već i trenere koji u svakog tog hrvača ulažu ogromnu energiju, rad i trud, a onda se dogodi da oni jednostavno odustanu ili odu iz kluba iz nekog drugog razloga te sve kreće ispočetka s novim članovima. No dobro je dok su mladi zainteresirani za ovaj sport koji je dugi niz godina prisutan u našem gradu i to prilično uspješno, – dodao je Kocić koji je također izrazio izuzetnu suradnju s Gradom Slatinom te se još jednom zahvalio gradonačelniku što već niz godina prati i pomaže rad kluba za čiji je uspjeh dijelom zaslužna upravo ta podrška.

Gradonačelnik Ostrošić iskoristio je prigodu mladim hrvačicama i njihovim trenerima još jednom čestitati na ovom vrhunskom rezultatu.

– Grad Slatina će i nadalje pomagati klubu koliko god to mogućnosti dozvole, te ćemo se zalagati za mlade i sport, jer ovo što entuzijasti, među kojima ste i vi, u našem gradu rade svakako treba podržati. Bit ćemo i dalje uz vas kao i uz sve ostale slatinske sportaše koji pronose ime Slatine diljem svijeta, jer ako nismo tu jedni za druge, u čemu je onda smisao, naravno u skladu s mogućnostima i trenutačnom situacijom jer činjenica je da je epidemija sve pogodila no mi idemo dalje u pozitivnom pravcu, – rekao je gradonačelnik Ostrošić.  

Na sastanku je bilo je riječi i o pripremama za daljnja natjecanja te planovima u narednom razdoblju gdje je istaknuto kako Hrvački klub Slatina iduće godine obilježava 50 godina hrvanja u Slatini.
Klub tom prigodom planira različitim aktivnostima proslaviti ovaj veliki jubilej, a nastojat će izdavanjem knjige o slatinskom hrvanju prikazati ljude, te povijest i sadašnjost slatinskog hrvanja.
(mf/Foto: Mihaela Feldi)

Početkom sedamdesetih godina nekoliko slatinskih mladića počelo je vježbati utezima i odluče osnovati klub kojem je osnovna djelatnost bila dizanje utega. 1972. godine registriraju klub pod nazivom TAK Slatina (teško atletski klub) u kojem je i sekcija hrvanje. Osnivač kluba Josip Tanko i još četiri mladića počinju vježbati hrvanje, ubrzo to postane vrlo atraktivan sport, koji okuplja dosta dječaka, i u hrvanju se oprobao veliki broj Slatinčana od kojih su neki ostali, no većini je to bio pretežak sport pa su odustali.

Godine 1973. na hrvanje se upisuje i prof. Borivoje Kocić koji nam je ovu hrvačku priču donio iz „prve ruke“. Upravo te se godine formira seniorska ekipa u koju sam nije uspio ući zbog premalo kilograma i tada premalo godina.

– Ekipa se natjecala u svakakvim ligama, nešto kasnije u međurepubličkim, ostvareni su i neki rezultati pojedinaca na nivou hrvatske i malo na nivou bivše države, klub vode i treniraju stariji i iskusniji hrvači. Snalazimo se svakako, na natjecanja putujemo vlakovima ili nekakvim starim kombijima.

Krajem sedamdesetih nas trojica upisujemo tada fakultet za fizičku kulturu i završavamo, te pod vodstvom Milorada Dokmanca značajno i puno organiziranije pristupamo treniranju mladih. Deset godina dobrog treninga s četiri trenera Miloradom Dokmancem, Petrom Karadžićem, Novicom Kocićem i Borivojem Kocićem, odlaskom na pripreme s mnoštvom dječaka i seniorskom ekipom na Zvečevo rezultati počinju stizati.

Organiziramo nekoliko državnih natjecanja za različite uzraste, krajem osamdesetih postajemo prvaci države u tadašnjim kategorijama pionira, kadeta,  juniora, te omladinaca, i prva ekipa poslije kvalifikacija upada u Prvu Jugoslavensku ligu.

Pojedinci ostvaruju odlične rezultate na nivou republike, države pa i na europskim natjecanjima, Dalibor Crnobrnja postaje viceprvak svijeta, imamo dosta prvaka države u različitim uzrastima i preuzimamo primat u mlađim uzrastima. Spomenuo bih tu po meni dobre osobe koji su nam puno pomogle kao predsjednici kluba, odnosno Vladimira Bauera i Božu Milivojevića.

Međutim, 1991. dolazi rat i mnogi hrvači se rasele po cijeloj Europi, ostanemo brat i ja u klubu kao treneri i još uvijek puno dobrih hrvača, tih ratnih godina malo se teže organiziramo, ali već tamo od 1995. počinjemo s ozbiljnijim treninzima i odlascima na natjecanja. Prva ekipa odlično stoji u Prvoj hrvatskoj hrvačkoj ligi pojedinci mlađi i dalje budu na puno natjecanja ekipni i pojedinačni prvaci države.

Slijede godine dobrih rezultata, ponovno se organiziramo trenerski pa u klubu postaju treneri osim mene i brata, Josip Grahovac, Mario Petrak i Danijel Kolomaz, okupljamo mnoštvo dječaka i rezultati počinju opet stizati. Josip Grahovac postaje veteranski prvak svijeta.

Oko 2013. godine počinjemo vježbati i sa djevojčicama, nakon nekoliko godina i djevojčice počinju zauzimati značajnu ulogu u Hrvatskom hrvanju. Jelena Kastaneti bude, u ne baš popularnom hrvanju na pijesku, 2. na prvenstvu svijeta, a sve ove godine imamo 4-5 djevojčica u reprezentaciji, Veronika Vilk i Teuta Bišćan uzimaju srebro i broncu na Prvenstvu Balkana, Veronika uzima i veliku broncu ove godine na Prvenstvu Europe. Odlazimo na puno međunarodnih i domaćih natjecanja i ostvarujemo odlične rezultate i s djevojčicama i dječacima.

Pojedinci, nekada hrvači Slatine zauzimaju značajnu ulogu u regiji, mogao bih reći i u svijetu, pa tako Milorad Dokmanac najznačajniji pojedinac u slatinskom Klubu, dugo je selektor srpske reprezentacije i važan član Europske komisije za pravila hrvanja, Zvonko Očić je međunarodni sudac najviše kategorije i predsjednik sudačke organizacije, Darko Rogalo je osnovao klub pokraj Zagreba Hrvatski dragovoljac i predsjednik je Stručno trenerske komisije, Batrić Karadžić je trener srpske juniorske reprezentacije, Nebojša Džombić je predsjednik hrvačkog kluba Istarski borac iz Pule, Vladimir Menčik je osnovao hrvački klub Zadar gdje je i predsjednik i trener, Slaven Dokmanac je voditelj najvažnijih svjetskih i europskih natjecanja, Dražen Kocić pokušava otvoriti klub u Bjelovaru. Nebojša Nikšić, Josip Grahovac, Dražen Kocić, Novica Kocić i Mario Petrak su međunarodni suci, Mario je nedavno polagao za najvišu kategoriju sudaca, pa bi ga mogli gledati na slijedećoj olimpijadi, – ispričao nam je trener kluba, prof. Borivoje Kocić kroz osvrt svojih 48 godina provedenih u slatinskom Hrvačkom klubu. Osim toga Kocić je i dopredsjednik Udruge trenera Hrvatske, a u gradu Slatini je više godina bio na funkciji dopredsjednika Zajednice sportskih udruga, iako kao svoju najznačajniju ulogu ističe to što je dio života bio trener svim ovim uspješnim osobama koje su prošle kroz klub, i što je još uvijek trener hrvačkog kluba Slatina.

---

USPJEŠNE HRVAČICE DANAS

O svom životu, djetinjstvu, odrastanju, školovanju i naravno sportu kroz svoju biografiju predstavila nam se VERONIKA VILK

Zovem se Veronika Vilk, rođena sam 10.06.2006. u Virovitici. Kao mala sam bila jako živahno, vrckasto i komunikativno dijete. S punih sedam godina krenula sam u OŠ Eugena Kumičića u Slatini. Svih osam razreda osnovne škole prošla sam s odličnim, pet godina za redom sam bila najučenica razreda, a ove godine sam postala i najsportašica škole.

Prije osam godina je započela i moja sportska priča. Na nagovor moga tate posjetila sam jedan hrvački trening i tako i ostala u hrvanju. Zavoljela sam taj sport i ništa mi nije teško napraviti za njega. S 11 godina pozvana sam u reprezentaciju Hrvatske što je za mene bio veliki uspjeh. Više godina za redom sam bila prvakinja države. 2019. sam nastupala na Balkanskom prvenstvu i postala viceprvakinja Balkana.

Kao moj najveći uspjeh bilo bi treće mjesto na Europskom prvenstvu U-15 koje je održano prije mjesec dana u Bugarskoj. Mislim da ni sama nisam još svjesna što sam zaista napravila i koliko je veliki ovaj rezultat. Stvarno sam željela uzeti tu medalju i evo želja mi se ispunila. Naravno bez rada i potpore roditelja i trenera ne bih sigurno došla do ovoga rezultata, stoga im veliko hvala.

Sportski rezultati Veronike Vilk:

2016.

Zlatni pijetao 1. mjesto

Ludbreg 1. mjesto

Slatina 2. mjesto

Zadar 1. mjesto

Prvenstvo Hrvatske 1. mjesto

2017.

Gospić 1. mjesto

Zadar 1. mjesto

Ludbreg 3. mjesto

Zlatni pijetao 1. mjesto

Slatina 1. mjesto

Prvenstvo Hrvatske 1. mjesto

Austrija 1. mjesto

2018.

Zlatni pijetao 1. mjesto

Italija 1. mjesto

Ludbreg 1. mjesto

Zadar 1. mjesto

Slatina 2. mjesto

Grčka 2. mjesto

Prvenstvo Hrvatske 1. mjesto

Berlin 3. mjesto

Poljska 3. mjesto

2019.

Zlatni pijetao 1. mjesto

Sarajevo 1. mjesto

Ludbreg 1. mjesto

Herkul 2. mjesto

Pula 2. mjesto

Zadar 1. mjesto

Slatina 1. i 2. mjesto

Prvenstvo Hrvatske, starije djevojčice 1. mjesto

Prvenstvo Hrvatske, mlađe djevojčice 1. mjesto

Balkansko prvenstvo 2. mjesto

Tuzla 1. mjesto

Kanjiža 2. mjesto

Berlin 1. mjesto

2021.

Prvenstvo Hrvatske 2. mjesto

Europsko prvenstvo 3. mjesto

---

Donosimo biografiju i mlade hrvačice Tie Hršak koja je također izborila pravo nastupa na Europskom prvenstvu U-15 u Bugarskoj.

TIA HRŠAK

Moje ime je Tia Hršak, rođena sam 22. lipnja 2006. godine u Osijeku i imam 15 godina. Sport me počeo zanimati jako rano, u dječjoj dobi. Nakon vrtića i male škole krenula sam u OŠ Eugena Kumičića u Slatini te osvajala prva mjesta na Utrkama ulicama Grada i počela se zanimati za atletiku i hrvanje.
Ulazak u hrvački klub Slatina dogodio se kada sam imala 8 godina. Jedno natjecanje je pratilo drugo, osvajala sam mnogo medalja i upoznavala mnogo ljudi. Svoju prvu medalju osvojila sam 2014. godine na Memorijalnom turniru Čedomir Tintor u Donjem Miholjcu, gdje sam kao jednomjesečna hrvačica osvojila zlato.
Također, pokazala sam svoje vještine i na državnim natjecanjima, kao djevojčica početnica, 2015. i 2016. godine, osvojila sam 1. mjesto, kao mlađa djevojčica, 2017. i 2018. godine, osvojila sam također 1. mjesto, dok sam kao kadetkinja, 2021. godine, osvojila 2. mjesto.

U sportskom životu događali su mi se mnogi usponi i padovi, npr. povrjeda koljena, koja se dogodila 2019. godine te zbog toga nisam mogla sudjelovati na mnogim natjecanjima i treninzima, no oporavila sam se i vratila s puno motivacije za povratak.

Prije svoje ozlijede postala sam članica Hrvatske hrvačke ženske reprezentacije te na svome prvome natjecanju za reprezentaciju osvojila 1. mjesto u Zadru 2019. godine, gdje sam godinama unaprijed osvajala također prva mjesta predstavljajući svoj Klub.
Svojim ozdravljenjem imala sam priliku sudjelovati na Europskom prvenstvu, 2019. godine, kao starija djevojčica (15.g) te osvojila 12. mjesto i nažalost kući došla bez medalje. Početkom 2020. godine počeli su treninzi i mnoge pripreme za velika natjecanje te sam tako, iste godine, otputovala u Nagykanizsa (Velika Kaniža ) i osvojila 1. mjesto.

Osim nove godine, počela je i pandemija. Samim time zabranjeni su treninzi i natjecanja, tako da 2020. godina nije bila baš od velike pomoći, no 2021. godine uložila sam mnogo mukotrpnog rada, treniranja i dobre volje kako bih se pripremila za Europsko prvenstvo, koje se održalo u Bugarskoj, ali nisam se uspjela proslaviti zbog, naravno, teške konkurencije, ali to je u redu.

Osim hrvanja, spomenula sam kako sam se u osnovnoj školi, osim u hrvanje, zaljubila i u atletiku, prvim krosom našega Grada, počela sam trčati i na mnogim drugim natjecanjima te sam se, zajedno sa svojom ekipom plasirala na državna natjecanja, 2017. i 2018 godine. pa sam, podrškom prijatelja i obitelji, osvajala mnogo medalja, točnije 16, a većina njih su prva mjesta. S atletikom tj. natjecanjem Erste plava liga, 2016. godine, gdje sam osvojila 3. mjesto, sam se uspjela plasirati i na Honžekovičev memorijal, gdje sam osvojila 11. mjesto.

Kroz godine i godine hrvanja i trčanja, osvojila sam 30 medalja iz hrvanja, od čega je 21 medalja zlatna, 5 medalja su srebrne i 4 medalje brončane.
Osim medalja ovdje su i dva trofeja, 2018. godine proglašena sam najuspješnijom sportašicom Memorijalnog turnira Čedomir Tintor u Donjem Miholjcu.

Sada se hrvanjem bavim 7 godina, kao i trčanjem te sam vlastitim uspjehom, uz dvije prijateljice, proglašena naj sportašicom OŠ Eugena Kumičića, te se ovim putem želim zahvaliti svima koji su mi bili i još su uvijek podrška.